beats by dre cheap

Počinje priča konačno

...Tek sto su uspavane krosnje pomilovale proljetne zrake sunca , ponovo su se ukazali crni prijeteci oblaci.Hoće li donijeti kišu ili u sebi vuku posljednje pahulje snijega za ovu godinu, tek toliko da  ih se sjetimo.Da nas pozdrave do slijedeće godine, da ne zaboravimo. Lijepo je ponekad osamiti se pod staru krosnju jabuke, razmisljati u tišini, posmatrati travu , tek izniklu , kako se bori sa vjetrom koji nosi oblak.Bože, svemu si dao iskušenje, pa čak i travki, pa ako posustane,vjetar ce je prelomiti, i bit ce izgubljena, zaboravljena, zamijenit ce je neka druga. A ako se izbori sa iskusenjem vjetra, ako ostane čvrsta i prkosna, poslije te bitke izaci ce samo snaznija i spremnija za druga iskusenja.Izniknut ce u lijep i zavodljivi cvijetak kojem ce se svi diviti. Tako je i sa covjekom.Mnogi ga pokusavaju slomiti, pregaziti , povrijediti...uspije li im se oduprijeti steci se mnogo neprijatelja koji će ga se bojati i diviti mu se.I onda se sjetim da bi moja prica ovdje mogla bas i poceti , ali kako ce zavrsiti - ne znam.Jos se nije zavrsila.Još uvijek se borim sa vjetrom.
    Vraćam se nekih 20 godina u proslost.Ja i moj mlađi brat igramo se u jednoj uvali kraj nase kuce.Nismo sami, tu je i komsijin sin koji je u to vrijeme bio nerazdvojan prijatelj moga brata , a kako sam i ja sa njima uvijek bila kao 3 clan onda i moj.Potukli smo se, kao u igri i ja sam ih obojicu pobijedila. Bukvalno su lezali na travi.Ja, mrsava djevojcica od nekih 12 godina.Moj djed me je uvijek zvao Pink Panter kada bih u jutro istrcala pred njega u potkosulji i gaćama da ga docekam. A on bi uvijek imao nesto za nas i ja sam to prvo morala da preuzmem i kao najstarije dijete podijelim sa  bracom. Taj bezimeni prijatelj tada bi govorio : "Blago se tebi, niko ti nista ne moze, kad nas dvojicu muskih obori za tren." A ja sva ponosna na svoj podvig otrcala bih kuci jer sam uvijek bila u skripcu sa vremenom, mami sam uveliko pomagala u kucnim obavezama. ne rijetko bi moj zadatak bio da napravim ručak za petočlanu porodicu. I uvijek sam uspijevala, mada bi pocesto šerpa bivala prazna nakon sto bih napunila 5 tanjir.Ali ručak je bio tu.
   U nasoj ulici pored sve te djece sa kojom smo se druzili , a bilo ih je puno, bila su dvojica starijih djecaka koji su zagazili u pubertet pa im je sve to djelovalo previse djetinjasto. A oni su sad veliki, ta nije njihovo da se igraju sa djecom.Bili su tek godinu ili dvije stariji od nas.Ali ipak stariji.I sjećam se da sam čak i jednog od te dvojice koji je dosao po sestru uspjela nagovoriti da se igramo "Posla Anka na vodu." Tada su djeca imala mastu razvijeniju vise nego danasnja djeca.meni je sinulo da bi mi u tom broju i sa tim djecakom mogli napraviti predstavu od te pjesmice.I on je bio onaj sto je Anku ubio jer mi je djelovao kao da ga nista u zivotu ne moze rastuziti niti rasplakati.
..... nastavit ce se

Nije čovjek ono što misli već ono što čini
http://umihana.blogger.ba
25/02/2013 23:46